Emil Karamatić: Moj grad je umro davno, jedan sam od rijetkih koji čeka Čapljinu u kojoj sam rođen

Emil Karamatić: Moj grad je umro davno, jedan sam od rijetkih koji čeka Čapljinu u kojoj sam rođen

 

Emil Karamatić dugogodišnji je novinar i urednik RTV BiH programa BH radija 1, te suradnik mnogih domaćih i inozemnih medija. Sedam godina bio je dopisnik Slobodne Dalmacije iz BiH te dvije godine kolumnist tjednika Danas. Redoviti je kolumnist, kao i urednik jednog od čitanijih neovisnih portala.

Široj javnosti poznat i kao pjesnik i publicist, sa svoje dvije objavljene knjige. Zbirka poezije objavljene 2002. godine, a kao novinar i publicist, 2014. objavio je i knjigu „Hrvat bez licence“. Dobitnik je brojnih priznanja od kojih su najznačajnija: novinarska nagrada Hercegovačko sunce 2010. godine, te nagrada novinara godine za 2012. godinu u kategoriji radijskog novinarstva koju mu je dodijelilo Udruženje novinara BiH. Također je dobitnik godišnje UNICEF–ove nagrade za 2014. godinu.

Uredio je preko petsto radijskih emisija; „Dva u tri“, politički magazin „Sedmica“ te „Ovo je moja zemlja“. U razgovoru za Pogled.ba govorio je o aktualnoj političkoj situaciji u BiH i regiji, o sve lošijem stanju u bh. društvu i medijima, novinarstvu…

Zadnjih mjeseci svjedoci smo političke krize u državi. Je li rješenje federalizacija/hrvatska izborna jedinica/treći entitet kao što pojedine hrvatske političke stranke na čelu s HNS-om predlažu?

Svrha postojanja HNS nikom nije poznata osim onih koji se odazivaju na sjednice te udruge. Ta udruga građana, što li je već, nema nikakav značaj u državnim okvirima. Tako da njihove odluke ma kakve bile, a jalove jesu, ne mogu ništa promjeriti. Ako se vratimo na Daytonski sporazum i ako ga analiziramo, vidjet ćemo da je to jedna od bolesnijih nacionalističkih mirovnih tvorevina. Ako je temelj rata bio nacionalizam, razumljivo je da se jedino nacionalističkim metodom mogao zaustaviti. Nikome se nije ugađalo nego onima politikama i političarima koje su zagovarale paljenje, rušenje, progone, jednostavno balkanskim nacionalnim falangama… Sve, ama baš sve u BiH podređeno je naciji, tako da nas ne treba čuditi što je čovjek u ovakvoj poziciji. Siromašan. Jadan. Bijedan. Očerupan i raspamećen. Ipak razmišlja da pobjegne od te nacionalističke ili nacionalne „sreće“ ali ne zna kako se oduprijeti nečemu u što su ga uvjerili da je njegovo, pa mu je čak i nevažno što vidi da je nakazno. Možda je paradoksalno, ali do građanskih rješenja u BiH se nažalost, kako su stvari postavljene može doći jedino preko nacionalističkih društvenih poremećaja. Daytonski sporazum je kao stvoren za dugotrajna nacionalistička zaglupljivanja. Nametanjem građanskog, što je bilo pokušaja, nacionalizam je bivao, svjedoci smo, još jači. Reklo bi se u BiH, nacionalisti nisi uspijevali svoje pjesme koje su počeli pjevati ranih devedesetih. Ja ne znam što je rješenje. Ali nema sreće dok ne ispjevaju svoje. E sad, valjalo bi ih ubrzati. Nekako ih sa 33 obrtaja staviti na 45, barem da nam izgleda da pjevaju djeca. Bit će nam lakše. Vidim da su svi zarobljeni floskulama pa evo i od mene jedna. U svakom slučaju prihvatit ću sve što će dovesti do trajnog mira, političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta BiH.

Nedavno je završen jubilarni 20. Mostarski sajam, je li on bio prilika da se izglade odnosi čelnika u BiH, ali i regiji? Hoćemo li dočekati da se ozbiljnije priča o ekonomiji i zapošljavanju?

O Međunarodnom sajmu u Mostaru mišljenja mi variraju. Od svega najgoreg do onoga da je dobro da se nešto događa pa makar i obmana bila. Na mjestu gdje su se proizvodili avioni da danas neko promovira toalet papir i nožiće za ukrašavanje salata ili da prodaje fritule, može se okarakterizirati kao loš organizirani seoski cirkus. Privatna zabava kao užasno lošeg cirkusanta, po ne znam koji put prolazi. Ali ni njegova publika nije bolja. Nažalost ni novinari se ne mogu pohvaliti pameću ni hrabrosti kad je u pitanju ovo vašarište. Osobno sam i ja pristao, nisam rekao neću, pratiti cirkus. Tako da se nisam u ovom slučaju izdvojio od mase. Možda mi je lakše što vidim. Mostarski sajam je daleko od ozbiljne ekonomske priče i zapošljavanja. Domet mu je pedesetak do stotinjak uposlenih zgodnih hostesa na pet dana. Desetak političara koji su se sastajali i skoro svi ponavljali iste izjave o miru i unapređenju ekonomskih odnosa, o stabilnosti i jačanju infrastrukturnih projekata je manje od ništa. Morate jednu stvar znati, odnosi između Dodika, Čovića, Izetbegovića i Radončića nikad nisu bili narušeni. Ta vrsta odnosa su teatarska predstava i ljepota druženja kao i nakaznost njihovih svađa su programirane i služe od trenutka do trenutka. Oni su ujedno i najveći čuvari BiH. Pa zar bi oni igdje mogli dobiti bolji posao za ovoliko para. Zapamtite, nigdje. I to se čuva k’o zjenica oka. To su najveći čuvari BiH, nažalost nestabilne. Stabilna bi ih strpala u zatvore.

U javnosti je nedavno dosta bure digla ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’. Što mislite o njoj, može li ona, između ostalog, ukinuti jezični apartheid u regiji, prije svega famozne ‘dvije škole pod jednim krovom’ u BiH?

Pa dvije škole pod jednim krovom je nacionalistička tvorevina koja odgovara svima osim ljudima zdravog uma, a u BiH takvi ili šute ili su napustili zemlju. Mali broj koji su ostali nitko ne sluša i služe za pokazivanje Međunarodno zajednici kao primjer slobodarske misli. Nešto slično kao kad vam u Tanzaniji pokažu kako žive zajednice majmuna. Dvije škole pod jednim krovom su već postale egzistencijalno pitanje za mnoge. Tako da je to nedodirljiv teritorij, ograđen nacionalističkom bodljikavom žicom. Deklaracija, sama po sebi ako smo je čitali ukazuje na apsurdnost s kojom smo suočeni. Deklaracija nije sporna, ali je nepotrebna. Za mene osobno je svaki jezik isti koji nekoliko sekundi prije izgovora ne moram prevoditi. Srpski kao i ćirilicu, pa bosanski i crnogorski prije izgovora ne prevodim niti mi treba prevoditelj. Recimo, između njemačkog i hrvatskog vidim blagu razliku, to je moje razlika, ali ta razlika je u tome što prije izgovora moram svaku rečenicu prevesti. Ne mislim na njemačkom jeziku. Ponekad sanjam. Dvadesetak zadnjih knjiga koje sam pročitao pisane su ekavicom ili su prevedene na srpski jezik. Veliki broj ćirilicom. Da nije vašeg pitanja, to bi prošlo pored mene neprimijećeno. No, države hoće svoja imena jezika, pa aferim. Ali ne smije jezik biti jedno od oruđa za posredno ili neposredno gađanje. Uz pomoć laptopova ne smije zamijeniti topove.

Kako ocjenjujete stanje novinarstva u BiH i regiji, odnosno medijske slobode danas u odnosu na prije 10-15 godina? Gdje je najveći problem?

I loše i dobro ako nam se događa, krivi smo mi. Međutim, jako je malo ostalo dobrog u novinarstvu. Mislim da su novinarske slobode bile veće prije petnaest godina nego danas. Poslije rata kao svi su se nešto trudili da pokažu tu demokratičnost. Danas, pogledajte u Srbiji Vućića što radi. Na njegovo ludilo mogu se jedino smijati, ali je takav potreban Europi ako ga Srbi ne svrgnu. Totalitarizam je na sceni. U Hrvatskoj je katastrofalno stanje. Skoro pa sve je poklopila jedna stranka. U BiH to je priča za psihijatrijsku ekspertizu. U Crnoj Gori stanje je pojačane doze apaurina. Dok je u Makedoniji prisutan sindrom makedonske, albanske i arhitektonske šizofrenija. To pomalo plaši. Studirati novinarstvo je uzalud potrošeno vrijeme. Na tom fakultetu vas nema tko šta naučiti. Nije to slučaj samo u Mostaru, ma ne. Svugdje je isto. S tehnološkog aspekta, novinarstvo koje poznajemo i kojim sam se bavio i još se bavim izumire. Za novinarstvo vam treba fizička i psihička snaga i nekoliko pari patika, sve ostalo je stvar redakcije. Novi mediji uzimaju svoje i za tim ne treba žaliti. Nove tehnologije su ipak donijele puno više općeg dobra nego što će oduzeti novinarstvu. Opstaju uporni i luđaci koji vole ovaj posao. Kojima nije teško svaki tjedan praviti tematski raspon od međugorskih ukazanja preko parafiskalnih nameta do vinara i vinogradara, a uzgred popratiti što se događa na političkoj sceni Balkana i pokušati otkriti koji je smisao susreta Čovića, Vućića, Plenkovića i Vujanovića. E, to je novinarstvo, i kad vas ljudi svaki dan slušaju ili gledaju ili čitaju najčešće misle da dobro kotiramo, nažalost ne znaju da smo tada tegleća marva, a da najbolje kotiraju u medijima oni koji se nigdje ne pojavljuju i uglavnom ne znaju ništa raditi, ali su odlični majstori u izdavanju zadataka. A najsavršeniji su oni koji komentiraju novinarsku scenu, a u novinarstvu proveli tek onoliko vremena koliko je potrebno da se napiše pismo iz vojske.

Dobitnik ste brojnih novinarskih priznanja, koliko vam znače i kako danas gledate na njih? 

Pa dok ste mlađi drago vam je ako netko primijeti vaš rad. Dok se god budem radovao nagradama, mislit ću da sam mlad. No, ipak mislim da se na kraju karijere pamte samo one nagrade koje ste odbili. Nisam još nijednu odbio. Nedavno sam dobio meni važnu nagradu za novinarsku satiru. E, to vam moram opisati. U vitrini stoje nekolike kristalne statue na njima su ispisana imena nagrada. Dok sjedim u kasnim satima, nekad mi oko preleti na njih. Onako iskreno, blagi osmijeh na licu se pojavi i sjećanje na trenutke kako je izgledalo to vrijeme. Često pomislim da je bilo odvrnuto i da je puno bolje ovo sada. Od prošlosti nemamo ništa, možda nas je tek donekle oblikovala. Živimo ovo sad. Takvo je kakvo je, bolje nemamo.

Sve više mladih odlazi u strane zemlje, odlaze i cijele obitelji… Kakvo je stanje u Čapljini što se toga tiče? 

Migracija je bilo i bit će ih. Na kraju krajeva i naši preci su odnekud pošli i ovdje se zaustavili. Taj proces je nezaustavljiv. Ovisno od vladara intenzitet se smanjuje ili povećava. Reklo bi se da je od hadezeove vladavine više osjećaja za čovjeka imalo i Osmansko carstvo. Pa na kraju će ostati, predsjednik HDZ-a, svećenik i oni iznemogli. Nažalost. A Čapljina, taj grad ne postoji osim u naručenim tekstovima. Moja Čapljina je umrla davno. Ova Čapljina, to je tuđi grad, grad neki ljudi koje ne poznajem. Ja sam jedan od rijetkih koji čekam Čapljinu u kojoj sam rođen. Grad koji je s burom mirisao na perece. Grad u kojem se poštovao čovjek. Grad u kojem su se u komšijske bašte, dvorišta i avlije bacale kruške i jabuke, a ne bombe. Tom mojom Čapljinom sam se ponosio 1985. u Beogradu kad je bila proglašena za najljepši grad u Jugoslaviji. Ove Čapljine me sramota.

Treba li uskoro očekivati neki socijalni bunt obespravljenih građana ili možda oružani sukob?

Ovdje se ljudi ne znaju buniti. Tu i tamo opsuju ponekome mater u kafani od pola pića, najčešće novinaru jer im je rekao nešto što oni znaju, a teško im priznati da je baš to istina. Jedino što podupirem su izbori i demokratska smjena vlasti. Naravno, ove naše domaće političare treba zaustaviti da kradu glasove. Oružane sukobe zaboravite. Nema tko ratovati i ne znam tko bi protiv koga ratovao.

Svi političari uglavnom pričaju o europskim integracijama BiH, mogu li nas one spasiti?

Od europskih integracija imam mučninu. Divim se profesoru Mili Lasiću, ubi se pričajući o njima. Njegovo govor me podsjeća na govor ispred ogledala. Čak je nekad ozbiljniji od Milke Planinc koja je kao premijerka Jugoslavije osamdesetih spašavala socijalističko samoupravni sustav. Žena nije imala pojma o ekonomiji, ali jebiga kad se u priču ubaci da su omladinke i omladinci štafetu donijeli u Titov Drvar, na ekonomiju i inflaciju nitko nije ni pomišljao, tek bi ponekad Milka spomenula medijaciju. S Milom Lasićem je sličan slučaj. Medijacija je njegov omiljeni termin posljednje vrijeme. A ako prevedemo Lasićeve nakane, to izgledalo ovako. On bi naravno uz europsku pomoć naše vodeće političare uzeo za uši, prije toga bi ih svezao i ugurao u EU. Što bi tamo radili, nitko ne zna, pa ni Mile, ali jebiga, neka ih tamo.

Je li Hrvatima potreban tzv. kanal na hr. jeziku?

Ako političari sjednu i dogovore se o toj potrebi, onda je potreban. Ne jedan, nego tri. To je prije svega političko pitanje. No uvjerenja sam da hrvatskim političarima nije bitan kanal ne hrvatskom jeziku nego priča da se oni bore za taj kanal. Jer što će te sa završenom pričom. Priča je učinkovita samo dok traje. Zaključiti je, bilo bi pogubno za oni koji se bave politikom. Smisao političkog rada ili postojanja je uvjeriti narodne mase da se srčano zalažete za ono što im i ne treba. Recimo, stalno se boriti za nešto što je u startu osuđeno na loš rezultat. Ali ništa nije važno kao prikaz te borbe. Za političare je najvažniji taj proces trajanja borbe. Izboren, zacrtani cilj funkcionira po principu potrošačkog društva. Predmet koji tražite je interesantan samo dok ga tražiti. Čim ste ga našli, počeli koristiti, on je navika, a ne radost. Čovjek se raduje u iščekivanju. Od realiziranosti više nitko nema emocionalnu snagu, a upravo ona političara čini moćnim u manipulativnom procesu.

Mostar je bez izbora 10 godina, u Stocu su također bili veliki problemi prilikom prošlogodišnjih lokalnih izbora… Kakva su vaša očekivanja što se tiče Općih izbora 2018. godine? Hoće li ih uopće biti?

Hrvati nemaju oporbe. Ne znam hoće li je ikada i imati. Kod Srba je to nešto slično. I oni na vlasti i u oporbi. Kod Bošnjaka su svi na vlasti. A građanska opcija, rekao sam bolje bi bilo da još bude na čekanju. Neka se nacionalisti ispjevaju. Valjda im dosadi ponavljati tri nacionalna guslarska stiha. O očekivanju je najbolje govorio Orhan Pamuk, pa bolje neka ona kaže umjesto mene: „Ne očekujem ništa, tek da se izbori održe. Moji tako i tako nikad nisu pobijedili. Ne želim da budem prijatelj nekome tko ne prestaje da plješće vlastima. Moji prijatelji ne plješću vlastima. Moji prijatelji stalno gube izbore. Nije to lako. Ali to je tako.”

izvor: pogled.ba

capljina.info

Komentiraj ovo

Vaša email adresa neće biti objavljena.

BirthdayWishess Harvey Specter Super Mario Games Online